Pod Starim Krovovima - KSAVER ŠANDOR GJALSKI

Pod Starim Krovovima

KSAVER ŠANDOR GJALSKI

Bilješke o piscu: Ksaver Šandor Gjalski (pravo njegovo ime Ljubomil Tito Babić) rođen je u mjestu Gredice, Hrvatsko zagorje, 26. X. 1854. god., a umro je 9. II. 1935. god. Pripovjedač, romanopisac i novelist. Potječe iz plemićke obitelji, a književno ime je uzeo po majčinu ocu. Osnovnu je naobrazbu stekao privatnom poukom, gimnaziju polazio u Varaždinu, a pravo studirao u Zagrebu i Beču. Kao upravni činovnik službuje u Koprivnici, Osijeku, Sisku, Sušaku i dr. Kasnije se zaposlio u Kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu, a umirovljen je zbog neslaganja s Khuenovim režimom. Javnu političku djelatnost započinje kada je izabran u Hrvatski sabor. Bio je i predsjednik zastupništva Hrvatskoga sabora u Ugarsko-hrvatskom saboru u Budimpešti i veliki župan zagrebačke županije. Nakon umirovljenja živi na imanju u Gredicama. Do njegovih političkih nazora obilježavaju koraci: u mladosti je oduševljeni pravaš, zatim poklonik slavenofilstva i unitarnega jugoslavenstva, a političku karijeru okončava kao razočarani federalist.

Od svih hrvatskih realista Gjalski je u svome književnome djelu ostvario najveći tematski raspon. Iznimno otvoren različitim književnim i političkim strujanjima, pomalo pomodan i nekritičan, prošao je nekoliko stvaralačkih faza kao i mnogi pisci. Bio je poklonik A. Šenoe, G. Flauberta, A. Schopenhauera i posebno Turgenjeva, a nisu ga mimoišli ni modernistički poticaji te fantastične, metafizičke i okultne teme. Njegovo je razumijevanje književnosti kao sredstva za odgoj i pouku, kako u prikazivanju života naroda, tako i u postizanju narodnih ciljeva. Još za vrijeme studija počeo je pisati prve književne tekstove, novele Illustrissimus Battorych i Maričon, objavio je u Viencu i tako u turgenjevljevskoj maniri (liričnost, sentimentalnost, nostalgija) - koja će biti jedan od ključnih uzroka različitosti tj. mekoće njegova realističnoga opisivanja. Opisivao je kroniku zagorske plemićke sredine, obuhvativši je zbirkom Pod starim krovovima. Utjecaj Turgenjeva očevidan je - kako u tematskom odabiru, tako i u pripovjednim postupcima - u romanima U novom dvoru i Na rođenoj grudi.

Zanimljiv je tematski pomak u političkom romanu U noći, koji je jedan od najboljih hrvatskih devetnaestostoljetnih romana. Središnji motivi vezani su uz pokvarenost u hrvatskome društvu i bezidejnu mladež koja je uvučena u političke igre i iskorištena za tuđe interese. Roman je autorov obračun s vlastitim mladenačkim pravaškim uvjerenjima, svojevrsna književna kritika pravaškoga političkoga programa i otvoreno zauzimanje za Strossmayerova načela kulture, znanja i prosvjete.

U romanima Janko Borislavić i Radmilović prikazuje, među prvima u hrvatskoj književnosti, duhovne nemire hrvatskih intelektualaca, njihove dvojbe i tragičan svršetak, motiviran s jedne strane osobnim pitanjima, a s druge društvenom sredinom. U prvome, kojim začinje mistično-filozofsku tematiku pod utjecajem Schopenhauerove filozofije, gradi priču oko faustovskoga problema hrvatskoga »suvišnoga čovjeka«, dok je u drugome preko glavnoga lika, nadarena književnika koji je neshvaćen u domaćim provincijskim kulturnim prilikama, zahvatio ondašnje hrvatsko društvo.

Posebno je zanimljiva novela u kojima odustaje od realistične matrice i okreće se psihološkim, odnosno parapsihološkim (mističkim i okultnim) temama. Uglavnom slijedeći Šenoin postupak, napisao je i tri povijesna romana: Osvit - u kojemu pripovijeda o narodnome preporodu i buđenju hrvatske nacionalne svijesti, Za materinsku riječ - posvećen događajima iz 1848. i Dolazak Hrvata - u kojemu obrađuje događaje od doseljenja do pokrštavanja. U književnom romanu Pronevjereni ideali, obračunao se s jugoslavenstvom, jednom od svojih političkih zabluda.

Po svom pripovjedačkom načinu pisanja je novelist i to se osobito osjeća u njegovim romanima. Njihova se struktura obično sastoji od nekoliko slika iz života junaka koje su prožete opisima krajolika, prikazom raspoloženja, lirskim razmišljanjima, ladanjskim razgovorima, sjećanjima i uspomenama. Stoga je njegov pripovjedački postupak, zapostavljanjem događaja i čvrstoga zapleta te postavljanjem lika, njegova stanja, njegovih osjećaja i razmišljanja u prvi plan, pomak prema modernome psihologiziranju i izravno prethodi književnomu pripovijedanju hrvatskih modernista. Tematski raznovrstan, uspio je zadovoljiti različite idejne, političke i književne ukuse i interese.

Bilješke o djelu: Novelistička zbirka Pod starim krovovima predočuje svijet zagorskih plemića za koje je pisac emocionalno vezan. Svaka je novela samostalna cjelina koja se tematski i pripovjedački uključuje u zbirku. Smjenjuju se razni pripovjedači zgoda i uspomena. Pripovijedaju u prvom licu, tako da je pripovjedač u dvostrukoj ulozi: pripovjedača i lika. Po načinu pisanja, po tematskim zahvatima, Gjalski je bio izraziti realist. Najveći umjetnički domet postigao je svojim zagorskim motivima predstavivši se u punom smislu kao pjesnik i slikar svog rodnog kraja. Pristupao je idilično, s osjećajem nostalgije za onim što propada. Pored poetizacije sredine prodire duboko u suštinu problema i pokazuje stvarno stanje stvari, a ljude koji su postali povijesni anakronizam zna osvijetliti pravim svjetlom i prikazati ih u njihovoj stvarnoj slici. Po mnoštvu svojih djela i širini zahvata u opisivanju on je najuniverzalniji hrvatski pripovjedač. Njegovo je razumijevanje književnosti kao sredstva za odgoj i pouku, kako u prikazivanju života naroda, tako i u postizanju narodnih ciljeva. Njegovi su romani i pripovijesti obilan dokument političkoga, društvenoga, gospodarskoga i kulturnog života Hrvatske od početka 19. vijeka do njegovog završetka. Njegova su djela književna sinteza društvenih prilika i kronika jednoga složenoga razdoblja hrvatske povijesti. Napisao je niz književnih članaka i portreta, likovnih prikaza, filoloških ogleda te povijesnih i političkih rasprava, a sastavio je i dva autobiografska teksta.

Knjiga Pod starim krovovima ostavlja dojam čvrste cjeline, ne samo zbog aktivno prisutnog pripovjedača. Lik Batorića svojom osobnošću povezuje sve pripovijetke, a njegova pripovijetka je središnje mjesto radnje. U svemu prevladava postupnost, od upoznavanja glavne ličnosti i dvorca Brezovice, preko čitavog niza portreta, pejzaža i cjelovite atmosfere, do pripovijesti o Cinteku kao sintezi u kojoj možemo pronaći sve nabrojane karakteristike što ih, pojedinačno, pronalazimo u ostalim novelama o zagorskim plemenitašima. U zbirci se krasno spaja realizam s poezijom i fragmentarnom tragedijom. Junak ove tragedije je starija generacija zagorskog plemenitaškog svijeta, koja je vjekovima bila čuvar hrvatske narodnosti, kada u dodiru s novim dobom propada.

U pripovijetkama je oslikana specifična hrvatska realnost sa dobro odmjerenim i prikladnim odnosima lirizma i realizma, impresije i analitičnosti. U njegovim djelima se primjećuje da pisac zrelo gleda na život i gazi onim putem kojim će ići do kraja života. Između redova se primjećuje da to nije nezrelo mladenačko tapkanje, traženje motiva i izraza, nego proživljeno i promišljeno djelo koje posve jasno govori o duševnom životu autora i o njegovim pogledima.

Vrijeme radnje: Negdje sredina prošlog stoljeća, otprilike 1886. godina

Tema: Opis junaka ove tragedije je starija generacija zagorskog plemenitaškog svijeta, koji je vjekove bio čuvar hrvatske narodnosti, ali je u dodiru s novim dobom propao.

Književna vrsta: Kronike zagorske plemićke sredine i nježna poezija zagorskog kraja. Sve pripovijetke su svojevrsna tužaljka za minulim vremenima, ali i osuda tadašnjeg hrvatskog društva koje odbacuje stare norme i vrijednosti, te borba za samostalnom Hrvatskom.

Struktura djela: Novelistička zbirka sa samostalnim cjelinama koje se tematski i pripovjedački uključuju u zbirku. U njima se opisuje propadanje starih feudalnih odnosa.

Problematika koja se obrađuje u djelu: - Propadanje hrvatskog plemstva i starih feudalnih odnosa - Uvjerljivo simboliziranje kroz opisivanje pojedinih likova - Ponašanje već slobodnih seljaka, koji u sav glas traže pravdu i poštenje - Zbivanja i događaji u kojima se plemstvo ne može prilagoditi novonastaloj situaciji - Nepriznavanje gubitka svih plemićkih prava i časti - Neprihvaćanje prodiranja novih kapitalističkih odnosa u selo

Inspiracija iz sličnog djela: Objektivno opisuje kao slikar svoj rodni kraj. Pristupao je idilično, s osjećajem nostalgije za onim što propada. Pored poetizacije sredine prodire duboko u suštinu problema i pokazuje stvarno stanje stvari, a ljude koji su postali povijesni anakronizam, zna osvijetliti pravim svjetlom i prikazati ih u njihovoj stvarnoj slici. Bio je uvjeren da piše liriku na motiv turgenjevske žalbe za lijepim starim danima, a zapravo je pjesnik jednog turobnog vremena koje umire i koje je trebalo da umre. U svojim djelima obrađuje filozofsku tematiku pod utjecajem Schopenhauerove filozofije. Pripovijedanje je u prvom licu, tako da je pripovijedač u dvostrukoj ulozi lika. Takav su postupak primijenjivali Boccaccio u Dekameronu i Turgenjev u Lovčevim zapisima.

Na Badnjak Sadržaj: Bijaše ciča zima. Nad čitavim krajem visili su gusti oblaci. Stakla na prozorima su bila smrznuta, a ogromna stara peć gotovo se zažarila, jedva je mogla nadjačati studen sobe. "Danas je Badnjak" – šapnuo sam i pomislio da susjed Illustrissimus Batorić (Battorych), vjeran starim običajima da na taj dan uvijek lovi, ovaj puta neće moći ići u lov zbog velike magle i hladnoće. "Kaj gospodin još spiju – kaj su pozabili kaj je danas?" vikao je Batorić. Stajao je pred dvorom u lovačkom odijelu i u visokim ogromnim čizmama. O boku mu je visila njegova draga "duplonka". Nosio je ogromnu lovačku torbu, kao da se nada velikom ulovu. Oko njega je stajala četa lugara i momaka, svi snabdjeveni starinskim jednocijevkama. Rulja pasa, sve dva po dva nestrpljivo je poskakivala, repovima mahala i radosno lajala gledajući lovce.

I krenuli smo u lov, ali se on nije mogao razviti. Psima je otupio njuh od studeni. Po tvrdoj smrznutoj zemlji nije se mogao ostaviti trag, pa ako bi goniči i naišli na trag ili na zvijer, lovci od magle nisu ništa mogli učiniti. Konačno se magla počela dizati i miješati s oblacima, ali je počeo padati gusti snijeg i za čas prikrio cijeli kraj svojim bijelim plaštem.

Nešto svečano, veličanstveno naleglo se na sav kraj, baš kao da se pripravlja dočeku mladog kralja nebeskog! I nisam mogao odoljeti i pođem prošetati šumom. Kao da sam stupio u vilinske dvore.

Ravna stabla grabova, bukava i mladih hrastova svjetlucaše se nježnim bljeskom koji je strujao iz bijelog snijega. Najednom se prekine mir šume, kada se začuje udarac sjekirom. Mlada selajačka djevojka sjekla je granu divne jele. "Što radiš zaboga!" – upitah. Djevojka se prestraši, sjekira joj pade iz ruku i uze plakati i moliti za oprost. Željela je za Badnjak načiniti kod kuće luk, a za to treba zelenog granja. Batorić je bio ljut, ali kada je djevojka rekla da je htjela slaviti Božić po starom običaju, oprosti joj i dadoše joj odsječenu granu.

Zbog lošeg vremena, od lova nije bilo ništa i oni odoše kod starog slobodnjaka Adama Hržinića u klijet na čašicu vina. Po visokom snijegu i samo s jednim ulovljenim zecom krenuše kući. Sjevernjak je sve jače hujio i brijao, a iz dimnjaka stare kurije sukljao je gusti crni dim. U staroj kući sve je odisalo mirisom pečenih kolača, gibanica i kuhanih šunki, dok su po svim kutovima drevnog dvorca odjekivali veseli glasovi gostiju.

U pročelju dvorca stajao je već okićeni, visoki mladi bor. Zidovi su bili okićeni borovinom i jelovinom, a po sobama sav zrak je bio napunjen mirisom zimzelenog granja.

Batorićeve su oči radosno krijesile, diljem starih soba nešto nebesko sveto što je srca sviju nas blažilo i duše nam uzdizalo da šapnemo hvalu božanskom spasitelju što nam pokloni ovaj dan.

Izbijala je sedma ura kada su sjeli za stol. Društvo je postalo veselo i glasno. Redale su se zdravice i svi su se veselili čaru božične večeri. Večer je prolazila u pjevanju i razgovoru i brzo se je primicalo vrijeme polnoćke. Vjetar bijaše prestao, a nebo je bilo gotovo bez oblačka i posuto zvijezdama. Saonice su strijelovito hrlile naprijedpo svježem snijegu prema Crkvi. Opojni miris tamjana i ružmarina što su ga djevojke držale širilo se crkvom.

"Narodi nam se Kralj nebeski" - pjevao je narod u Crkvi radostan i obuzet božanstvom svete večeri. Nisam imao riječi da prikažem čuvstva što su me u taj čas obuzimala i stara, prastara božićna pjesma potresla mi dušom, te sam lako ponio svu snagu gesla naših djedova "PRO DEO ET PATRIA!" (za Boga i Domovinu).

Prođoše mnoge godine, Batorića nema, Brezovice je nestalo, a nestalo je i naših starih Badnjaka. Baš na Badnjak gospodin kraljevski poreznik razaslao je svoje ovrhovitelje skupljati poreze. Što on mari što je danas Badnjak? Tužna li Badnjaka!

Illustrissimus Battorych Sadržaj: Kao sakrivena od svijeta u uzanu jarku, stajala je crna drvena kuća. Tik do samog dvorca bila je uska drvena crkvica posvećena Sv. Križu, a malo dalje veliki vrt s uskim puteljcima, ogromnim lipama i visokim voćkama. Sve je to odavalo vjernu sliku nekadašnjeg života iz davnih vremena. Gospodar te stare kuće bio je starac Kornel Batorić - umirovljeni veliki župan. Lijep starina, sedamdesetak godina, ali čvrste vanjštine, lice puno i rumeno, a glave pokrivene gustim bijelim vlasima. Fine crte lica odavale su otmjen izraz, ali dobroćudan i blag. Uvijek elegantan, ali staroga kroja. Rado bi pripovijedao o davnim zgodama, davnom vremenu, sav začaran uspomenama i idealima prošlosti. Nezaboravan mi je bio dojam ostao od našeg prvog sastanka kada sam se vrato kući nakon moga višegodišnjeg odsustva. U "palači" sam našao veliko društvo. Kod Batorića je uvijek bilo mnogo prijatelja i susjeda od župnika, vlastelina, sudaca, bilježnika, sve same sijede glave. Svi su sjedili za stolom punim vrčeva, boca i čaša u koje se ulijevalo rumeno zagorsko vino. Svi bijahu veseli. U prvi me čas ne prepoznaše, a onda se starac Batorić dosjeti, poskoči, priskoči i kao mladić zaori: "Per amorem dei (za ljubav Božju), jesi li ti to? Gle ti njega, kak je zrasel! Živio to je lepo da nisi pozabil na me!" i u starim upalim očima sinuše dvije suze radosnice. Zaredali su se govori i zdravice, a starinska pjesma razlijegala se tamnim sobama starodrevne kurije (dvorac). I kao obično svrnuše na politiku. Župnik i sudac bili su narodnjaci, a oni drugi, dobri Hrvati, branili su staru svetu krunu kraljevine Mađarske. U čas je bilo mnogo buke i vike, a Batorić koji je uvijek imao hvalu za stare dane zavikne: "A kog ćete vi novi patrioti i ilirci i s ponosom pokaže sliku svoga djeda Matheusa. On je odbio kraljevskome komesaru dati štibru (porez) i regrute, te je kralj morao sazvati Sabor, da bi ishodio porez i novake. "Kaj znate vi sadašnji mladi ljudi kak se živi". I opet su se raspredale priče o dobrim starim vremenima, a Batorić je slavio latinskim govorom sjaj, plemenštinu i poštenje nekadašnje gospode hrvatske: "U moje doba imao je svaki moj kmet 4-6 volova, sad nema cijelo selo toliko, a sada smo siromašni. Tada si u Hrvatskoj, jedino kao Hrvat mogao živjeti, i svaki se tuđinac otimao da ga priznadu Hrvatom". Napolju je sjeverac zviždao i urlikao tresući i zidovima i prozorima, a u takvoj zimskoj noći dade se ugodno naklapati kraj tople peći. Batorići su pripadali redu najstarijih hrvatskih obitelji. Pod turskom vlašću njihovi posjedi su propali, a što mu je ostalo u sjevernim stranama zauzeše njemački oficiri, pa ih protjeraše i naseliše vlaške bjegunce. Zalud mi bijahu tužbe i pretstavke, a kako im je tada obitelj izumrla u Brezovici, kralj im za zasluge podijeli Brezovicu. Tako dođoše u Zagorje. Dugim nizom godina davali su Hrvatskoj i Ugarskoj podžupane i župane te biskupe i generale. Dvor je Batorića visoko cijenio, znajući za njegovu lojalnost, ali slavljeni jurist nije mogao shvatiti probuđenu narodnu svijest, da se priznato hrvatsko ime zamijeni ilirskim. Sve je oštrije postajalo u Hrvatskoj i u Ugarskoj. Nakon nesuglasica s ilircima i Mađarima njegovo se mjesto uzdrma i on pade. Pregazilo ga kao novo vrijeme i on se nastani u Brezovici. I tako započeše za njega teški dani starosti i usamljenosti. Sve više je Batorić upadao u sudske procese sa seljacima i gubio parnice, a ogorčeni su bili i jedni i drugi. U predvečerje obećane predaje luga, nakon sretno okončane parnice sa seljacima skupilo se društvo kod Batorića. Nazdravljao je Batorić gostima, a društvo se razigralo. Zaredale se zdravice, dok nisu kroz prozor ugledali da štala gori. Plamen se začas proširio i na dvorac. Usred dvorišta Batorić je stajao nepomičan. Nije govorio, niti je jadikovao, već gledao strašan prizor koji mu je otimao njegovu milu i svetu kuriju. Vatra, vjerojatno podmetnuta, sukljala je i plazila kroz prozore. Kada se uz strašan zvuk srušio krov tada je Batorić promumljao: "Bez krova dakle!" i mrtav pao na hladnu zemlju. Puklo mu srce od velike boli. Nestalo je stare kuće, nestalo je i Batorića. A ljudi nigdje, nedaleko selo kao da je mrtvo, kao da neće da kvari posao palikući. Posljednji Batorić nije ležao na odru pod svojim krovom. No, za štalu je ipak dobio župnik po starom običaju, osedlana konja.

Mlin kod ceste Sadržaj: Moja stara tetka bila je otmjena dama, mirisala je na Eau de Cologne i pokazivala da ju zanima sve što je napredno i moderno. Mučila je svoj stari mozak čitanjem svih mogućih novina, knjiga i brošura, a uistinu to ju nije zanimalo, osim njezinog starog psa Harolda. U svojoj mladosti bila je ljepotica, a to je mogla dokazati sa svojih desetak portreta. U toaleti se uvijek držala mode. Kao mlada udala se za mnogo starijeg muškarca radi njegovog imanja. Bila je također i veoma galantna, pa su njezini vršnjaci o njoj mnogo pričali. Kada je ljepota prošla, postala je veoma stroga. Njezino imanje JAKUŠEVCI bilo je samo sat udaljeno od BREZOVICE. No ona nije voljela Illustrissimusa Batorića, a niti on nju: "luda babetina, koja se vječno prenavlja, niti kihnuti ne može naravno" – govorio je Batorić. Tetka je njemu spočitavala što ne napreduje duhom, a on njoj što uvijek nešto mrmlja na francuskom, a to je ljutilo starca: "Da barem nešto zna, ne bih joj ništa rekao, ali ona da je nekoć rođena parižanka morala bi ovdje zaboraviti, a kamoli kada nikad nije ni znala pravo". Odgojena u tuđem duhu, odrasla za najtvrđeg sna Hrvata, nije imala, niti je mogla imati smisla za "narodni pokret". Nije voljela ni Gaja niti Jelačića. Inače rado je govorila hrvatski, makar rijetko i s nekom gizdom da je dobra Hrvatica, iako je Hrvate voljela grditi gdje god je zgode bilo. Razlog što nije trpjela Batorića bijaše to, što ju je on trebao nekoć uzeti za ženu, a zaljubio se u drugu. Bila je strašno sumnjičava, nikome nije vjerovala. Iako je imala pet odvjetnika, ja sam morao često k njoj da je o nečem savjetujem. Saznala je da je tik uz njen mlin podigao neki seljak novi mlin. Ispitao sam stvar, uvjerio sam se da je teta u krivu. Grofica Krušević je te nekretnine prodala seljaku, a poklonila zemlju na kojoj mlin stoji. Od seljaka saznah da je grofica cijeli imetak izgubila, te da se sada nalazi kod njih: "Imam samo jednu sobu. Grofica spava s nama. Moja žena priredi im na stolu postelju svake večeri da im bude bolje" – pričao je seljak. Odjednom začuje se glas "Dobar dan mladi gospodine! Poznajete li me? Ja sam rođena grofica Krušević udata Wallheim". Stajala je tu stara gospođa u iznošenoj i trošnoj suknji, blijedog lica s bujnom sijedom kosom. Uniđemo u sobu. Tu su bile dvije, tri postelje, ogromna peć opasana drvenom klupom, a u kutu stajao je stol ukopan u pod. U svakom kutu je bila nasađena po jedna kvočka. Tokom razgovora, dođe red i na Batorića. "Kako je on bio dobar čovjek! – govorila je grofica – on nije previše ljubio stihove, izuzevši latinske" – uze potom u ruke violinu i zasvira božanstvenu melodiju. To je melodija za koju sam sve žrtvovala – i roditeljsku kuću i zaručnika i domovinu i imetak, sve žrtvovala i makar me bijeda bije. I nisam požalila. Vratih se svojoj tetki i sve joj ispričah, no čuvši za groficu iznenadi se: "Strašno! Svi su joj proricali takav konac. Dati se u ruke čovjeku o kojem ništa ne znaš osim da je guslač." Nadalje, pričala je tetka: "Moja je majka željela da se udam za Batorića, no on se zaljubio u groficu Beatu, a ona nije mnogo marila za njega. Oboje su mislili da se ljube, ali razvrglo se. Na balu kod biskupa Alagovića bio je pozvan glasoviti guslač Wallheim i Beata se u njega zaljubila. Svaki dan je guslač dolazio u grofovu kuću, a zatim se pronio glas da je grofica s njim pobjegla. Nakon smrti roditelja imanje je dala prodati, ali od nje nije bilo nikakvoga glasa. Pripovijedalo se da je sav imetak potrošila, ali i da nije vjenčana s Walldeheimom. Naravno, tetka nije mogla odoljeti i mi sljedeći dan odosmo u posjetu. Tu je tetka saznala da je Wallheim oglušio, a da su novce od prodanog imanja izgubili. Grofica je odbila tetkinu ponudu da se k njoj preseli, ali je tetka izmislila priču o neplaćenom računu svoga muža Beatinom ocu, pa joj ona sada taj dug od 500 forinti vraća. Što se tiče mlina koji je seljak htio u zakup, tetka opet izmisli da je po dokumentima taj mlin više grofičin nego njen i ako grofica želi može ga dati u zakup – "onda je mlin vaš i plaćati ćete zakupninu grofici". Iako sam dao riječ, ispričah sve Batoriću i on mi reče da grofica nije udata, jer kada su oni pobjegli, guslač je bio oženjen – "ja sam Beatu sav vijek pratio – sve ja znam" – reče Batorić. I tako je starac otkrio da je Beata mnogo više prirasla njegovu srcu. I kada su otišli u posjetu grofici, nje nije više bilo. S novcem što ga je dobila od tetke otputovala je svome Wallheimu. Nekoliko mjeseci čitali su u novinama da je Beata grofica Krušević mnogogodišnja prijateljica nekoć slavljenog umjetnika Wallheima umrla u najvećoj bijedi u Parizu. I tetka i Batorić dali su za nju služiti opijelo. Na starom licu Batorića vidio sam dvije krupne suze, a kada je svećenik uzdigao bolni – Niserere (Smiluj se) – složio se starac iznemogao na klupu i sakrio lice u obje ruke.

Likovi: Perilliustris ac Generosus Cintek Zagorski plemenitaš (ugledni i blagorodni), vlastelin u Ferfrekovcu i Vugrovom Polju, posjednik kuće u Varaždinu i više livada na Sutli, začasni protokolist slavne Varaždinske županije i član gospodarske podružnice. Jedan od najizraženijih likova u propadanju. Lik se razvija pred nama, od općih i nejasnih obrisa do najsitnijih pojedinosti kojima ga pisac karakterizira. Njegov lik karakterizira prijelaz iz jedne epohe u drugu. Matori čovjek zdepastoga tijela sa razgaljenom košuljom pocrnjela od znoja i prašine. Imao je na sebi uske sive hlače od debelog sukna narodnoga kroja. Na peticama visokih čizama, od prašine sasvim pobijeljenih, usađene su bile duge ostruge s ogromnim oštrim zvjezdicama. Uz bok mu je visjela duga i široka sablja, obješena o balčaku za prosti konopac koji je opet vezao za debeli remen oko pasa. Tvrdoglavi sitni plemić, kojega rijetko tko shvaća u potpunosti, zatvorio se u svoj imaginarni svijet. Odgajan u tonu uglednog gospodina, ponaša se po tradicionalnim pravilima i ne odstupa od svojih načela i pravila. Promjenu ipak prihvaća, ali ne za svoje, nego za sinovo dobro.

Illustrissimus Battorych Stari plemić preko kojega vidimo propadanje hrvatskog plemstva i kroz njegov lik dočarava nam propadanje starih feudalnih odnosa. Opisuje se ukidanje kmetskih odnosa što je direktni i glavni uzrok propadanja hrvatskog plemstva. Sada već slobodni seljaci u sav glas traže pravdu i poštenje, a plemići se nisu u stanju prilagoditi novonastaloj situaciji, te prihvaćaju prodiranje novih kapitalističkih odnosa u selo. Kroz njegov lik Gjalski samouvjereno staje u obranu tradicionalne hrvatske kurije, braneći njihove stavove i vjerno iznoseći svu tragediju njihova propadanja. Tako plemić Batorić umire kada plamen uništi njegov dom, kao što plamen mađarskog hegemonizma i austrijskog centralizma razdire i uništava Hrvatsku.