Suze Sina Razmetnoga - IVAN GUNDULIĆ

Suze Sina Razmetnoga

IVAN GUNDULIĆ

Suze sina razmetnog (1622.) - religiozna poema u tri "plača" što obrađuje biblijsku parabolu iz Evanđelja po Luki o grešnom, razmetnom sinu koji se odmetnuo od oca, a kada se pokajao, bilo mu je sve oprošteno - otac ga je opet primio na svoja njedra. Priča o mladićevu sagrešenju, grijehu, spoznaji vlastitog grijeha i pokajanju ima alegorijsko značenje: ocrtava nemarnost čovjeka prema Bogu, svojemu ocu, od kojeg bježi odajući se grijehu. No grijeh dovodi čovjeka u bijedu i nesreću, pa se čovjek, shvaćajući razliku između Boga i svijeta, između dobrote i svijeta ponovo vraća Bogu, koji mu u svojoj neizmjernoj dobroti oprašta.

Gundulić u osmeračkim sestinama, kiticama od šest osmeraca s rimom ababcc, opjeva sagrešenje, spoznaje i skrušenje biblijskog grešnog sina, ali i svaki čovjeka, nasljedujući poznate talijanske religiozne poeme Suze svetoga Petra L. Tansilla (1510. – 1568.) i Suze Marije Magdalenske Erasma da Valvasonea (1523. – 1593.). Gotovo je svaka kitica u poemi građena tako da posljednja dva stiha poentiraju značenje prvih četiriju stihova, zatvarajući sestinu u malu, zatvorenu cjelinu.

Naslov djela je metaforičan: suze nisu samo doslovna oznaka za opis emocionalnog stanja čovijeka, nego i metafora za književno djelo koje tako stanje opisuje. Po književnom obliku Suze pripadaju žanru religiozne poeme, osobito proširenu u doba baroka, u doba sveopće rekatolizacije života. Podjela poeme na tri djela, na tri plača, nije samo formalne naravi; tročlana struktura simbolizira supstancijalnu teološku misao djela: grijeh, sagrješenje, spoznaja grijeha te pokajanje i iskupljenje grijeha pomoću boženskog milosrđa osnovne su teološke misli ne samo Gundulićevih Suza nego i kršćanske vjere.

Idejna je nakana poeme čitaocu kroz biblijsku parabolu i dramu čišćenja duše opisati put od grijeha do oprosta te ga navesti na normalan život. Suze, naime, nisu samo prepjevana biblijska parabola: oblikovana kao iskaz samog pjesnika, s jedne, i biblijskog grešnog sina, s druge, kao dvoglasni plač evanđeoskog sina i lirskog subjekta, poema je priča o svakom čovjeku, o egzistencijalnim, moralno-etičkim problemima svakog pojedinca. Međutim, ta religiozna, kršćanska, moralno-didaktička poema svoju je izvanknjiževnu funkciju oblikovala u formalnom pogledu na izrazito estetizirani način, te je ne samo vrhunac baroknog načina pisanja, vrhunac estetizacije književnog teksta u 17. stoljeću nego remek-djelo umjetnosti riječi, forme, stila u hrvatskoj književnosti uopće.

Kao književna vrsta, kao poema, Suze sina razmetnoga izgrađene su na elementima svih triju književnih rodova: pričajući priču o razmetnom sinu, Suze nose element epskog, narativnog. Iznoseći moralnu dramu subjektiviteta, grijeha i čišćenja od grijeha, Suze participiraju u rodu dramskog, a oblikujući više stanja subjekta i refleksije o moralno-teološkim pitanjima nego vanjske događaje, poema nosi izrazite crte lirskog.

Inspirirana teološkom mišlju o veličini Božijeg praštanja, u poemi se glas razmetnoga biblijskog sina i lirskog subjekta slijevaju u jedinstven ton da bi se mogli prenjeti čitaocu kao nada i mogućnost spasa.

Pričajući svoju priču i razmišljajući o grijehu i Božjem milosrđu, grešni sin razmišlja o svim važnim pitanjima ljudske egzistencije: životu, ljubavi, ljepoti, ženi, grijehu, smrti, a najviše o Bogu. Razmišljajući npr. o ljubavi Gundulićev razmetni sin izriče ove i domišljato oblikovane misli nevjerice u ljubav nekrepke žene:

Ah, prem ziđe na prižini I vrh morske trči pjene, Tjera vihar po planini, Omekšava tvrde stjene, Malim sudom more prazni, Zmiju grije, lava blazni,

Kaže ropstvo, krije verigu, Ište zdravlje u nemoći, Kami i cvitju, cvit na snigu, Snig na suncu, sunce u noći, Vjeru u ljubavi tko god cijeni U nekrepkoj naći ženi.

Razmetni sin nizom paradoksa, nizom efektnih oksimorona govori o životu i svijetu: Eto život moj svjedoči Kakav svit je i što daje: Kad se smije plač uzroči, A kad plazni, tad izdaje; U uresnu lijepu sudu Zadrži nalip i smrt hudu.

Celovom te slaciijem truje, Grleć te smrtno ubija; U hvalah te istijeh psuje, A u krepčinah svijeh privija; Razlik obraz stavlja na se Kao zvijer ka se vjetrom pase. Tiho s hitrim zasjedami Tjera iz srca svih bojazni, I unjeguje sprva i mami Pod prilikom od prijazni, Paka silnik pleše i meće Tko se uzda u nj najveće.

Tako i more u tišini S kraja pomorca u plav zove, A kad ga ima na pučini, Skoči i uzavri na valove, I u potoopu ki na nj ori Prije smrti grob mu otvori.

Ah, sad imam pamet hitru: Sve je što svijet gleda i dvori Na ognju vosku, dim na vitru, Snijeg na suncu, san o zori, Trenutje oka, strila iz luka Kijem potegne snažna ruka.

Ah, nije život ljudski drugo Neg smućeno jedno more, Neg plav jedna ku udugo Biju vali kako gore; I sred ovijeh netom tmina čovjek se rodi, mrijet počina.

Najveći broj stihova u poemi posvećen je mislima o prolaznosti svega i o sve prisutnosti smrti, one fizičke, smrti tjela:

Bježi kud znaš, što hoć čini, Zapad i istok vas ophodi, I beskrajnoj po pučini Svijet kružeći Indije brodi, Krij se u jame gorskijeh hridi, - Smrt svuda te slidom slidi.

I nije stvari koja može Ubjegnuti togaj suda; U pokoju sted raskoše Stroj bez misli i bez truda; Bran se oružjem, zlato trati, - Naćaš joj se odrvati!

Smrt ne gleda ničije lice: Jednako se od nje tlače Siromašne kućarice I kraljevske tej polaće; Ona upored mećše i valja Stara i mlada, roba i kralja.

Vedre krune, teška rala Jednom kosom ona slama; Ljepos, blago, snaga i hvala - Sve je prid njom na ognju slama; Gluha i slijepa bez obzira, Kud prohodi, sve satira.

Misao o prolaznosti života, o sveprisutnosti smrti Gondulićev razmetni sin proteže na cjelokupnu ljudsku povijest, povezujući taj motiv s motivom usudne čovjekove podložnosti trenutku, s motivom vremenitosti i nekonzistentnosti svega što postoji u vremenu i kroz vrijeme; pjesnik vrijeme ne doživljava kao kontinuitet, nego kao niz nepovezanih trenutaka:

Gdi su istočna carstva stara? Gdi gospodstvo od Rimljana? Svi pod plugom kijem svit hara Od bremena su uzorana; Jes tko njegda svijetom vlada, A ne zna mu se ime sada!

Miru kraljevstva, mru gradovi, I njih plemstvo trava krije; A er je umrl život ovi, Čovjek u srcu miran nije, A svaki dan vidi očito Da nije ništor vjekovito.

Brijeme hara stanac kami I žestoko gvozdje izjeda, A hoćemo mi da nami Ki smo od zemlje svrhe ne da? A ako naš je zgledan, Vas nije drugo neg hip jedan.

Što je bilo, prošlo je veće, Što ima biti, još nije toga, A što je sada, za čas neće Od prošastja ostat svoga: Na hipu se brijeme vrti, Jedan hip je sve do smrti. Upravo zato sve što je vremenito i u vremenu i ne postoji. Postoji samo vječnost, koja spašava od posvemašnje prolaznosti i svekolikog umiranja. Samo vječnost, vječni život duše, a to ovisi o Bogu i od Boga je dano čovjeku, mogu spasiti čovjeka od njegove tragične vremenite usudnosti. Poemi jest cilj obratiti duh od ljubavi prema ovozemaljskom k ljubavi prema stvoritelju. Suze su tako i teologija i filozofija praktičnog života. Gundulićevo djelo opjevava egzistencijalnu situaciju: odnos prema božanskome i vječnome, s jedne, a prema ljudskoma, vremenitome, ovozemaljskome, s druge strane.

Kao što je po svojim motivskima sastavnicama Gundulićeva poema izraz duha seičenta, tako je i svojim stilom, gomilanjem neobičnih i bizarnih metafora, nizajem neobičnih pjesničkih slika i usporedbi, paradoksnim zaključcima i intelektualiziranim obratima misli, raznim zvukovnim figurama, a ponajviše konstruktivističkim i komčetoznim antitezama, paradoksima i oksimoronima uzorno i klasično djelo baroknog stila. U Suzama sina razmetnoga na najsretniji način spojile su se misli o prolaznosti ljepote i života, o relativnosti svega što postoji u vremenu, s mišlju o vjeri i ufanju u Božije milosrđe. A izražene su te misli karakterističnim baroknim koncepktualnim stilom u kojemu je do izraza došla u seičentu toliko cijenjena domišljatost, inventivnost, ingenioznost, oštroumnost, sposobnost zapanjujućeg povezivanja udaljenih pojmova i slika, tih osnovnih instrumenata baroknog pisanja, koji su svi podređeni temeljnoj funkciji teksta: oni služe proizvođenju začudnosti, izazivaju zadivljenost, a istodobno navode čovjeka na spoznaju o njegovu položaju u svijetu.

Invokacija: To što Gundulić koristi invokaciju govori nam da su mu uzori bili stari antički pisci.

Ti s nebesa pošlji odi Meni duha prisvetoga, Ki od Boga osa ishodi I od tebe, Sina Boga, Da on objavi s mog glasa Za maš nauk što ti kaza!

Kompozicija djela: Djelo je napisano u simetričnim osmercima, u strofama od šest stihova s rimom ababcc, koja se zove sestina ili sestarima. Sestina je porijeklom iz talijanske poezije, gdje se pojavljuje od 14. stoljeća, a sastavljena je od 6 endecasillaba s rimama ababcc. U hrvatskoj književnosti pojavljuje se najprije u melodrami u društvu drugih strofa od 6 stihova, a odmah zatim i u Gundulićevim suzama i u Dervišu S. Đurđevića. Otada je karakterističan oblik hrvatske duže pjesme, kraćeg spjeva, poeme, a osim u osmeračkom, pojavljuje se i u jedanesteračkom ili pak dvanaesteračkom obliku.