U Registraturi - ANTE KOVAČIĆ

U Registraturi

ANTE KOVAČIĆ

Bilješke o piscu: Ante Kovačić je romanopisac, novelist, pjesnik, feljtonist, polemičar, pravaš i primjer tragične sudbine hrvatskog pisca. Rođen je u mjestu Oplaznik, Hrvatsko zagorje, 6. VI. 1854. U borbi sa životnim nedaćama i nerazumijevanjem okoline doživio je duševni slom. Umro je u ludnici u Zagrebu, 10. XII. 1889. Nakon završene pučke škole koju je polazio u Mariji Gorici, pohađa gimnaziju u Zagrebu. Kasnije nastavlja gimnaziju kao sjemeništarac i nakon mature napušta »crnu školu« i upisuje u Zagrebu studij prava. Istodobno studira, radi u odvjetničkim pisarnicama, bavi se književnim radom te aktivno sudjeluje u političkom studentskom životu. Oduševljeni je pristaša Ante Starčevića i pravaške misli. Nakon diplome radi u zagrebačkim i karlovačkim pisarnicama kao odvjetnički pripravnik i intenzivno se posvećuje književnom stvaranju. Nakon što doktorira uspijeva postati samostalnim odvjetnikom u Glini. Književno je započeo stvarati oko 1870. g. sastavljanjem umjetnički neznatnijih pjesmotvora u kojima je tematizirao događaje iz hrvatske narodne prošlosti (Car Bajazet, Hrvoje Hrvatić, Ana Cesargradska). Prvih godina nastaju i pjesme osobne, uglavnom ljubavne naravi, započeo je pisanje pjesama u kojima je oštrom kritikom i satirom prikazivao suvremene nacionalne društvene i političke prilike (Kameleonu, Velikom patuljku, Pokornome kljusetu i dr). U zadnje se pjesničko djelo posebno uspješno uklopila travestija Smrt babe Čengićkinje, u kojoj je pravaški Kovačić tematsko-stilskom opstrukcijom uzvišenoga epa narodnjaka Ivana Mažuranića Smrt Smail-age Čengića napao i kritizirao politiku i ideologiju Narodne stranke. Sasvim su protunarodnjački obojeni i Kovačićevi feljtoni Iz Bombaja, objavljeni u Slobodi, koji su uzrokom definitivnoga prekida Kovačićeve suradnje s narodnjakom Augustom Šenoom. Šenoa je Kovačiću u Vijencu tiskao prve radove i zapaženo je hvalio njegov književni talent. Ni u svojoj pripovjednoj prozi Kovačić nije mogao bez političkih pogrdnih izraza i oštrih satiričnih tonova. U noveli Ljubljanska katastrofa, u kojoj opisuje tadašnje društvene prilike u Sloveniji, daje oduška svojoj pravaškoj nesnošljivosti spram nijemaca i istodobno se zauzima za slogu između hrvata i slovenaca. U noveli Ladanjska sekta prikazan je naivan i neuspio prodor darvinističke i socijaldemokratske misli u jedno zagorsko selo, a u noveli Seoski učitelj naslovni lik potpuno u pravaškome duhu napušta gradsku gimnaziju i poučavanje njemačkog jezika, kako bi se posvetio izobrazbi hrvatskog seoskog puka i tako istinski pomogao svomu narodu. Dok je u dimenzioniranju društvene zbilje svoga vremena bio izraziti kritičar i satiričar, u strogome stilsko-formalnome i tehničko-pripovjednome smislu Kovačić je miješao romantičarske i realističke elemente. To se osobito uočava u središnjem dijelu njegova književnoga opusa - u romanima. Baruničina ljubav daleko je od zamisli o realističnome djelu. To je tipski roman zbivanja sa trivijaliziranom fabulom prepunom ljubavnih intriga. Iako su i u romanu Fiškal mnogi prizori nastali na temelju tipičnih romantičarskih motiva (spletke, dvoboji, trovanja, fatalne žene), socijalno-kritički i satirični tragovi u prikazu aristokracije i građanstva u tadašnjoj Hrvatskoj jasno su vidljivi. Roman je posvjedočio prepoznatljiv razgovor Kovačićeve pravaške satire (groteskno-karikaturalni portreti te sklonost sarkazmu i crnomu humoru) koja je razbijala šenoinsku tradiciju idiličnoga prikaza kompaktne zbilje. Starčevićevu pravaštvu primjerena je iskazana nesnošljivost spram nijemaca te protuilirska ideja. Vrhunac Kovačićeve društvene kritike i uzorni tekst pravaške i realističke satire trebao je biti roman Među žabari, kojega je tiskanje već nakon desetak nastavaka u listu Balkan bilo obustavljeno, jer su se mnogi pojedinci u tekstu prepoznali i oštro prosvjedovali protiv autora. Kovačić je slikar hrvatskog društvenoga, gospodarskoga i političkoga života, žustar politički i književni polemičar, pisac bujne fantazije, realist, romantik, naturalist, satirik i lirik. Portretist najznačajnijih likova u hrvatskoj književnosti 19. st. Središnje je djelo Kovačićeve proze i njegova književnoga opusa roman U registraturi. Djelo koristi jednu od glavnih tematskih realističkih preokupacija: razvitak, odgoj i sudbinu mladića Ivice Kičmanovića koji sa sela dolazi u grad na školovanje.

Vrsta djela: Roman

Mjesto radnje: Radnja se zbiva na relaciji selo - grad.

Vrijeme radnje: Druga polovica 19. stoljeća.

Tema: Razvitak, odgoj i sudbina mladića Ivice Kičmanovića koji sa sela dolazi u grad na školovanje.

Problematika koja se obrađuje u djelu: - Opis epizoda iz seoskog života. - Ilustracija novih društveno-ekonomskih odnosa u selu i psihologija sela. - Monologizacija ljudskog karaktera i prodiranje u mehanizam ljudske duše. - Skokovita dinamika zbivanja i neočekivani događaji. - Produbljivanje problematike i nepredvidive komplikacije. - Realno opisivanje zločina koje čini Laura i njena družina.

Struktura djela: Roman sa višeslojnim fabularnim zbivanjima u kojem je uključeno mnoštvo likova iz različitih društvenih slojeva, pa je roman svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjeg hrvatskog društva.

Inspiracija iz sličnog djela: Opisivanje karakternih likova, promatranje ljudske duše i objektivno opisivanje događaja u prirodi zbivanja ljudskih osjećaja. Takvi pripovjedači događaja podsjećaju nas po stilu, načinu uključivanja istražitelja i rasvjetljavanju događaja kako je opisivala Agatha Mary Clarissa Christie u svojim djelima. Možda ima malo doticaja s načelima pisanja Rousseaua. Po načinu opisivanja zbivanja može se usporediti sa dramom Pravednik istaknutog hrvatskog književnika Mirka Božića. Dramatičnim zbivanjima počinju problemi od toga kako očuvati moralni integritet i ljudsko dostojanstvo u jednoj iznimnoj ljudskoj i društvenoj situaciji kao što je rat, pa spoznaje okrutnosti, solidarnosti, ništavnosti i bijede čovjeka, ali i njegove veličine. Stoga ta drama poprima univerzalne dimenzije, aktualne u svim razdobljima, a ne samo u jednom specifičnom povijesnom trenutku.

Sadržaj: Ivičin otac Jožica Kičmanović zvani "zgubidan" vesela je ljudina, seljački muzikaš na bajsu: "Niti jedna zabava u selu nije mogla biti bez da zgubidan sa svojim muzikašima nije uveseljavao suseljane". Bio je obljubljen svadbeni veseljak, ali je znao biti i kruta svadljivica i jezičar poput kakove babe. Majka je bila tiha i radišna kao crv. Živjeli su u seljačkoj kolibi koja se sastojala od polovine četverouglaste sobe s ogromnom peći na kojoj su svi zimi spavali, dok je druga polovina iza pregrade služila za blago i ostalu sitnariju.

Jednoga dana «zgubidan» i prvi susjed mali «kanonik» gadno se dograbiše. Otac, čovjek suh na dugačkim suhim tankim nogama, pograbi se sa svojim susjedom «kanonikom» malenog, krupnog i kratkog vrata i debele jake glave. U seoskoj krčmi oni se izmiriše, otac se smijao svome bijegu, a susjed «kanonik» kako ga je otac opalio kolčinom.

Dođe jesen i do Ivičinog odlaska u školu: «Sutra ga spremi, a ja ću ponijeti učitelju bocu stare šljivovice, purana, a ti pripravi koju deseticu jaja i koji sirac! Bit će mekša školnikova šiba, a i slova će biti podatnija!» - reče otac majci. Tako Ivica dobije početnicu i tablice, te je svakoga dana s kriškom sira i nešto kruha u torbici išao u seosku pučku školu. Iz kuće maloga «kanonika» školu je polazio Miho, otresit jak dječak i brat mu Pero, slabašno dijete. Ivica je dobro napredovao, bio je najbolji učenik, no nije dugo potrajalo i njegov se život potpuno izmijeni.

U velikom gradu službovao je očev daleki rođak Jurić, kojeg je valjalo zvati «Gospodin kumordinator (sobar) Žorž pri ilustrisimusu» te ga je otac zamolio da Ivicu primi k sebi, a kako je mali bistar mogao bi postati gospodski sluga.

Isti dan kad je završavala školska godina, «kanonikov» Perica je umro i bio je njegov sprovod. Ivičin učitelj je napisao nekoliko redaka i zatražio od Ivice da održi posmrtni govor. Kako se njemu taj govor činio nepotpun, Ivica je odlučio još ponešto dodati. Gledajući u lijes govorio je dugo. Čitavim njegovim bićem strujalo je nešto milo i kada je bio gotov opazi svoje seljane gdje im se nadimlju grudi od silnoga plača. Svi su bili iznenađeni, a učitelj najradosniji i gospoda odluče da će maloga preporučiti illustrisimusu koji je poznati Mecena. I opet puče glas po bregima, da će gospoda poslati Ivicu u veliki grad «da uči za fiškalića ili suca».

I krene Ivica put velikoga grada na nauke. U domu svoga dobrotvora Ivica upozna svoga dobrotvora ilustrisimusa: «No, vi ste dišli? Ovo je taj mali dobrijan Jilirec? Prije svega budu dobar i pomaži Žoržu!» počeo je mahati rukama kao da tjera muhe, te oni odoše. «Zbogom sinko Ivice! Moli se Bogu i budi dobar!» Dugo, dugo je Ivica ukočeno gledao za njime. Lice mu je planulo i stade gorko jecati i plakati. I tako započne Ivičino školovanje i odgoj u družinskoj sobi meceninoga dvora. Polazio je u školu, ali nije bio svjestan je li dobar učenik ili ne. Učitelji su prema njemu bili hladni i nekako surovi. Kumordinar niti ga je pazio, niti ga je pitao da li uči, on nije nikada pitao za njega. Kumordinar Žorž obavijesti đaka Ivicu da uskoro dolazi prelijepa nećakinja milostivog gospodina: «Ovakve djevojke neima nijedna barunija, nijedna grofovija ovoga svijeta.» Već sljedećeg dana Ivica upozna novu štićenicu, rođakinju staroga mecene Lauru G. Bila je ona mlada i lijepa djevojka velikih plavih očiju. I kumordinar Žorž je hvalio Lauru, a Ivica je gorio od želje da je opet vidi. Otada je Ivica počeo živjeti novim životom.

Njegovi i Laurini domjenci bijahu rijetki, ali sve slađi i iskreniji. Oni su se priljubili jedno uz drugo. Je li to bilo prijateljsko bratstvo i sestrinstvo ili je tinjala vatra dva srca djevojke i mladića. Laura otkrije njemu svoje porijeklo, svoje teško djetinjstvo, kako je ostala bez roditelja i svoj život u siromašnoj porodici Ferkonje, te njezin dolazak u dvor milostivog gospodina mecene.

«Sve je mirno!» - šapne Ivica – «Lauro, već je gotovo godinu dana kako se poznajemo, ali nikada ja ne bijah u tvojim odajama» - klikne strastveno, a nekakav tajanstveni plamen buknu u čitavom mu biću. I tako je svršila dvadeseta godina njegove mladosti u domu milostivog gospodina i općega dobrotvora i mecene. Odjednom u hodniku ispred Laurinoga stana začuju se koraci i kucanje na vratima. Mecena se hvataše za glavu: «Nitkove, nezahvalniče, da te za koji čas ne vidim u svojem domu!». «On je moj!» - klikne djevojka. «Ona je moja!» - poviče Ivica. Uskršnji su blagdani. Ivica je došao kući s kumordinarom Jurićem. «Ah kako je milo i ugodno u našem brđanskom zelenilu. Svega se sjećam, svaki grm, svako stabalce, svaku jarugu i u meni budi krasne i slatke uspomene!» - govorio je Ivica majci. Od maloga «kanonika» saznao je da mu se sin Miha – «dao u samostalnu trgovinu konjima i marvom» - te kako ga je bogati trgovac Medonić odveo u široki svijet i kako ga nikada nema kod kuće.

Lijepo, tiho i nešto hladno jutro osvanulo je na uskršnji dan. Seljani se spremaju na misu. Nagrnuše sa svih okolnih brda prema crkvi u selo. «Japa! Japa!» - pomoli svoju crnu glavu Miha iz otmjene seoske krčme. «A Miha!» «A što mi ga radiš ovdje pa na sam Uskrs?» - uspali se mali «kanonik». «Na Uskrs da idem u židovsku krčmu prije nego li u crkvu! Ne daj Bože» - reče «kanonik». U to zazvone crkvena zvona i svi nagrnuše u crkvu. Sveti obred je počeo. «Aleluja! Aleluja!» Narod se bije u griješna prsa i šapće molitve i uzdiše. Kada uzdigoše «Nebo» krenuše iz crkve. Iz židovske krčme izađe Miha i stane u red do gospodara Medonića. Miha je crnomanjast, nizak, zbit mladić obučen u «mađarsko» odijelo u koje «gvirahu» i muškarci i žene.

Puk se sakupio pred crkvom. Miha se stvori uz Medonićevu Justu. Bijaše ona ohola i naduta djevojka, svjesna da je bogata: «Nijesam baš lijepa, ali ne treba da budem! Što trebam da sam lijepa, kada sam bogata» - govorila je Justa prijateljicama.

Kada je završila misa, zaigraše seoski muzikaši, a na čelu im Jožica sa svojim bajsom. Galama je postajala sve jača: «Igraj onu mađarsku!» - kriknu Miha i baci na Jozičin bajs srebrenjak. A sada zaigraj Jožice onu cigansku – lupi kumordinar šakom o stol, a oči mu se zakrijesiše. «Igraj oberštajersku!» - prodere se Miha. «Hej, zgubidane! Onu furlansku da se sva zemlja potrese ispod nogu!» - viknu «kanonik». «Igrajte furlansku, ako su vam mile gusle!» – viknu Miha. «Sviraj našu domaću polku!» - skoči kumordinar gurnuvši Mihu da mu je okrugli klobučić odletio s glave. I u krčmi nastade sveopća tučnjava. Kumordinar svjestan da drži «ogajtanjeno» mađarsko Mihino odijelo, silno povuče i razdere čitava leđa Mihinoga kaputa. Osjetivši to, Miha udara šakom lijevo i desno i najljuće očepi svoga vlastitoga oca, malog «kanonika», koji je u tmini grabio na sve strane poput vampira, ne mareći mome će ogrebati nos, kome lice, kome oko. I kada su pobjegli van iz gostionice, tek se onda razmahala prava bitka. Strašna bitka zavrtjela je svoje krvavo kolo. Čitav sat je trajala tučnjava. Bilo je krvavih glava i teško ranjenih, da im se ni broja nije znalo.

I prođe «Tri kralja» ili kako ih zovu «Mali Božić». U trgovca Medonića spremala se sjajna svadba. Sin maloga «kanonika» Miha ženi se sa Justom, kćerkom bogatog trgovca konjima Medonića. Istina, djevojka je starija od Mihe, ali: «Novac je ipak novac! Najveći, najjači i najsavršeniji gospodin na svijetu!» - govorilo se po selu. Nikada ovaj kraj nije vidio ovakovu svadbu. «Živjeli! Živjeli!» - stadoše se svatovi grliti s mladencima, a muzikaši sviraju da sve frcaju iskre od struna i nagiblju pehar s vincem, da sve čuješ kako teče i klokoće niz groce u veselo srce.

Kada je mecena otjerao đaka Ivicu, zavladao je grobni mir, tuga i samoća nekoliko dana. No, to ne potraje dugo i sve se vrati u normalu nakon pomirbe mecene i rođakinje mu Laure. Otada je u dvorima mecene bilo sve po starome, a o onoj zgodi s Ivicom nije se više govorilo.

Iznenada mecena oboli, a Laura je neprekidno bdjela nad bolesnikom. Kada se kumordinator otišao odmoriti, Laura pograbi ljekarsku tekućinu, izlije polovicu i brzo u nju usipa žućkasti prašak, promiješa pred svijećom i šapnu: «Danas treba da je kraj» - i dade starcu lijek. Bolesnika savlada težak san, a onda se pojavi učestalo glasno hroptanje, nakon čega se bolesnik smiri. Svuda zavlada grobna tišina. Laura prisloni uho na prsa: «Gotovo je! Tako je i pravo! Neka žive mladi koji su za svijet i za njegove strasti i nevolje». Ispod jastuka mecenine glave uzme ključeve i započne otvarati mnoge pretince po odajama. Oči joj bljeskaše kao u tigra.

Počela je vaditi silan novac, a obrazi joj se izmijeniše i zadobiše grabežljiv i grozan lik. Kada joj je kumordinar Žorž sav izbezumljen došao reći da je milostivi gospodin mrtav, ona se tobože zaprepasti. Nedugo zatim, vatra se iz mecenine sobe počela širiti po cijelom dvorcu, a uzrok je bila svijeća koju je Žorž nehotice srušio. Laura se odmah snađe i natjera kumordinara da joj pomogne iznijeti škrinju, kako ne bi ostala nakon nesreće gola i bosa. Žorž se počne prisjećati da je on krivac ove vatre koja je nastala u dvorcu. Ipak i Laura i kumordinar budu bogato nagrađeni iz ostavštine za svoju vjernost i službovanje. Tko bi mogao posumnjati u zločin lijepe i umiljate djevice Laure? Ona je još nekoliko dana glumila žalost i tugu. U svojoj je škrinji među imetkom i blagom što ga je ugrabila pronašla dokument iz kojega je saznala da je ona kći mecene i njegovog teškog grijeha iz mladosti s lijepom i gizdavom Dorom. Shvativši da je ubila vlastitog oca, spali dokument i napusti grad: «Živjeti ću, živjeti! A sve ostalo do sada bijaše puki san!»

Protjerani đak Ivica vratio se kući. Tumarao je dane i večeri ne bi li gdje sreo «kanonikovu kćer Ančicu» - «Ah, što je to samnom? Ančice!» – šaptaše osamljeni mladić. Jednom vrativši se kući, nađe Lauru u svojoj sobici: «A što ćeš za Boga ti u ovome jednolikom seljačkom domu, mila moja?» Njezina ljepota, krijeposno i skromno držanje očaralo je sav svijet. Doskora se počinju prenostiti glasovi, da je ona najbliža rođakinja pokojnog ilustrisimusa i da je baštinila silan imetak. Nedugo zatim, iza Jožicine potleušice nikla je lijepa zidanica, uređena gospodski, s visokim dimnjakom i sjajnim prozorima. Kada pogledaš u oči ti zabliješti sva ljepota zgrade, neviđene u tim krajevima, a narod ju je prozvao «nova kapelica».

Poslije nekog vremena, udari puk u posve neke druge žice o njima i njihovom životu – «pa što nas briga za puk i njegove glupe predrasude i bajke» - reče Laura. «Vjenčajmo se! Ovakav divlji brak ne trpi crkva, to je župnikova dužnost. Vjenčajmo se!» - reče Ivica. Bijaše to prva večer, prva noć što se navukoše crni oblaci, tuga, sumnja i teške misli ovih ljubavnika.

I ponovno Ivica ode na školovanje u veliki grad, a njegov dobrotvor je sada bila Laura. Nakon odlaska Ivice, počelo je jačati prijateljstvo između Laure, Juste i Mihe. Kada je Justa pod čudnim okolnostima umrla, napusti Laura «kapelicu» i nastani se kod Mihe, a na brdu muzikaša Jožice ostane samo «kapelica» u koju nitko nije ulazio, jer su je smatrali prokletinjom.

Kako se Ivica dugo nije javljao, ode muzikaš Jožica da potraži svog sina u gradu. Ondje pronađe bivšeg kumordinatora i sazna da je oženjen i da ima krčmu, te da je Ivica kod njih na stanu i hrani.

Mali «kanonik» otuđio se od svoga sina Mihe, a muzikaš Jožica opet je svirao po svadbama. Odjednom puče glas da se Miha i njegova ljubavnica Laura sele daleko u tuđi grad, a svoje gospodarstvo ostavljaju malom «kanoniku». Laura i Miha nastaniše se u dvorcu izvan ovećega grada. On se i nadalje bavio trgovinom i tu upozna čudnovatog druga i oni se zavolješe kao braća: «Taj svat bijaše ćorav na jedno oko, s brkovima i bradom, a tijelom je bio pravi atleta. Njegove šale i dosjetljivost zavedu trgovca Mihu, pa on bez svoga novoga prijatelja ne može živjeti. Laura prepozna ćoravca Ferkonju: «Po čitavom svijetu sam te tražio i nađoh te. Ili ćeš biti opet moja ili ćemo obadvoje propasti i završiti!» A Miha je želio da se vjenčaju i vrate kući u drevni Madonićev dom. «Miho moj! Ja ne držim do popovskoga blagoslova i ja se nikada neću ni sa kim vjenčati!» Mihu već osam dana razapinje napitak što ga je pripremila Laura, ali ga shrvati nikako ne može. U mrklom mraku dvije se sjene dogovaraju i šuljaju u sobu bolesnika da ostvare svoj strašni naum, da ubiju Mihu. Još bijaše noć, kiša je lijevala kao iz kabla, a usopljeni konji stadoše. Iz dvorca s teškom mukom iznesoše nekakav dugački omot i položiše ga oprezno u kola. Nosili su i druge teške stvari, osobito teške kovčege. Konji opet odjuriše i zamalo ostaviše dvorac, da se više nikada u njega ne vrate. «Već dvije godine nas gone poput divlje zvjeradi, a mi još skupismo razbojničku četu, počinismo grdosiju novih zločina – a tvoje ime harambaše Lare, strah je i trepet u čitavoj zemlji» - govorio je Ferkonja. «Lauro, čim iskopamo blago i novac, da ostavimo razbojnički život i da počnemo pošteno živjeti!»

I prispješe do neke pukotine, teškom mukom odvale kamenu ploču i puzeći dođu u silne prostorije. «Zapali zublju!» - zapovijedi ženski glas. Za kratko vrijeme svijetlo zublje obasja veličanstveni hram podzemnog svijeta. Muškarac pomakne dvije teške ploče i stade vući iz jame kovčeg za kovčegom. No ostadoše još nekoliko vreća, pa kako Frekonja nije htio ići po njih, to se Laura stade šuljati u jamu do svoga druga. Do ponora je ostalo još par stepenica i ona se stane spuštati. Glava od Ferkonje sezala je baš do nogu Laurinih. I u isti tren stvori odluku, te ga gurne u ponor. Muškarački glas zajaukne, zahripi i štropotom se surva u ponor. Nešto teško palo je negdje duboko i isto tako daleko. «I tebe se riješih, sretno!» - ciknu ženski glas. «Pravo si imao! Svega je dosta, a Laura će sada potražiti pošten, ugodan život, pa bilo to i u tuđem carstvu. Još nije svemu kraj!»

Đak Ivica žurio je na sastanak k «Crnom orlu» ne znajući da ga je to pozvala Laura: «Oh čisti, dragi, slatki moj mladiću» - pade mu pred noge. «Oprosti, Ivice moj! Pomiluj! Sve što uradih, činila sam samo za tebe! Sve što bijaše, bilo je za tebe i radi tebe, sve! Sve je to za našu ljubav, za naš mir!» - govorila je Laura.

«Pusti me grozna ženo! Pusti! Mene druga iščekuje. Kojim pravom me miješaš u tminu tvojih grijeha, opačina, užasa?» - trgne se Ivica i izleti napolje.

«Nikada nijedna druga neće biti tvoja, ni ti njezin! Nosi se okrutniče!» I puče glas s bregova maloga «kanonika» i muzikaša Jožice, da je muzikašev sin već drugi puta navješten s kćerju maloga «kanonika».

Ivica ne dovrši nauke, nego se zaposli kao niži činovnik službe, te navijesti Ančici da će se vjenčati u domu u svojim brdima. Ivičina svadba slavila se zajednički u Laurinoj «kapelici» i za taj dan je preudesiše i oživješe novim životom. Mali «kanonik» i «zgubidan» Jožica predstavljahu domaćine, ali badava bijahu nekako zamišljeni. Ni svadba nije takla baš najveselije, kao da mladenci nisu njihovi.

I kada je svatovski starješina ustao, da koju kaže slavnoj svadbenoj sviti, vani sijevnuše i zagrmiše puške i kubure, a konji stanu toptati i rzati kao da se crni vragovi sjatiše oko Laurine kapelice i zaigraše noćno kolo. U tren oka prsnuli su prozori na kapelici i užasna lica pokažu se na prozorima. «Što blejite u nas? Dođosmo po mladenku? Nju nam predajte, pa se neće proliti ni kap krvi! – viknu harambaša. «Nikada! Nikada!»

U taj čas grunuše puške i kubure, te zasjaše noževi. Sve se uskomeša. Nastade plač, jauk i zapomaganje kao u paklu. Vrisnu ženski glas. Razbojnici ostaviše bojište, skoče na konje, a najgorostasniji baci nevjestu na svoga konja i svi odjuriše.

«Krvava svadba» završila je zaista u krvlju i u ljudskim žrtvama. Muzikaš Jožica i mali «Kanonik» izdahnuše na mjestu. Ivičina mati bila je smrtno ranjena, te je umrla istoga jutra. Od gostiju nije bilo nikoga tko nije zadobio neke ozlijede. Mladoženju Ivicu pogodilo je tane u rame i prenesoše ga u staru muzikaševu potleušicu. Trećeg dana pronađoše mladenku Ančicu mrtvu pod hrastom osakaćenu. To bijaše djelo harambašice Lare. Za veliku nagradu izdaše je njezini harambaše pa je uhvatiše i osudiše na smrt strijeljanjem. Ivica Kičmanović vukao se po nižim službicama. Samotan, mrk, strog i ozbiljan, svakome bijaše tuđi kao i on drugima. Prošle su mnoge godine i do njega dođe spis o hajdučici Lari. Ostavio je on drugi posao i čitao i proučavao dan i noć taj kobni spis. Počeo se povlačiti po krčmama. Postao je naprasit, surov i nesnošljiv prema drugima.

U cijeloj zgradi ostao je registrator sam, čekao je da padne noć. Zaključa vrata i stane polijevati zapaljivom tekućinom po knjigama i spisu hajdučice Lare i svog životopisa, te napokon i po samom sebi. Bjesnoća i ludilo raspiri mu čitavo biće. I upali luč, baci je u tekućinu i sve počne buktati u strašni oganj koji zahvati svu registraturu. Spasilo se nije ništa. Iz zgarišta izvukoše pocrnjelu, do ugljena izgorjelu materiju ljudskoga trupla. Nakon istrage utvrdilo se da je to izgorjelo ljudsko truplo Ivice Kičmanovića.

Analiza likova: Ivica Kičmanović Mladić sa sela, finih crta lica, tamnih očiju, kestenjaste kose, visok i vitak. Susjed kanonik mu je dao nadimak Zgubidanović. Roditelji ga poslali u varoš u gospodsku kuću na visoke škole da uči za plebanuša, fiškališa ili suca i da svakako postane gospodin.

Jožica Kičmanović Ivičin otac kojega nazivahu veselim Jožicom Kičmanovićem s nadimkom "zgubidan". Nije poznavao ni pedagogičko-didaktičkih teorija ni prakse. Seljak naših starih korijena i zlatnih vremena, ne razumije se ni u čitanje ni u pisanje. Pa stoga nije mogao pročitati nikakve moderne pedagoge. Vesela ljudina, seljački muzikaš na takozvanom "bajsu". Tako obljubljeni svadbeni veseljak znao je biti kruta svadljivica u našem susjedstvu i jezičav poput kakove babe.

Kumordinar Žorž Sluga kod ilustrisimusa.

Petar Bijaše visoka, plećata ljudeskara, garava lica, smjela crna oka, duge nebrižno počešljane kose što mu vijori poput grive okolo glave i malih zategnutih brkova. Helena Krupna djevojka, srednjeg stasa, grudi i ramena upravo atletskih, lica okrugla, a nosića vrlo nježna. Usne odavahu sav dražesni čar njezinu životu, komu bijaše valjda jedina svrha raskoš i uživanje…

Ančica Nešto starija, drobnija i manja od Helene, bila je živi tip lukavštine, himbe i neke razbludne previjanosti. Iz njezinih najfinije zašiljenih usnih kutova i vragoljastih očiju, štono se neprestance krijese poput varnica, odiše iskustvo, apodiktično samopouzdanje i drzovita smjelost do skrajnosti na svakom polju i u svakom pravcu.

Laura Bujna gospodična sa rajskim i požudnim osmijehom, a u crnim očima plamti joj strast i hladnoća. Ona je neopisivo umiljata sa ljutitim prezirom, anđeoskom dobrotom i zmijskom zlobom. Nježna osoba izigranih osjećaja i nesretne ljubavi. Ona je tipičan primjer jednog upropaštenog nesretnog života, propala ličnost, sklona samouništenju.