Cid

PIERRE CORNEILLE

Bilješke o piscu: Pisac klasicizma i prosvjetiteljstva i otac francuske tragedije godio se 1606. godine u Rouenu u Normandiji kao sedmo djete u skromnoj građanskoj obitelji koja se uzdigla vršeći pravne i druge službe. Školovao se kod isusovaca, gdje uz vjersku stjeće i književnu kulturu. Od 1622. do 1624. godine studira pravo i postaje odvjetnik, no kako je bio sramežljiv i plah nije se bavio tim poslom. Godine 1629. izlazi mu prvo djelo - komedija Melita, a kraće je vrijeme bio i član Udruženja petorice, grupe dramatičara koju je oformio kardinal Richelieu. Postigavši zavidan uspijeh njegova daljna djela bila su vrlo poznata i često izvođena te se on definitivno seli u Pariz, ali oko 1643. počinje opadanje, dekadansa, koja iz godine u godinu biva sve očitija te naposljetku Corneille napušta kazalište. Nakon stanke od nekoliko godina ponovno se daje na posao, ali doživljava samo sporadične uspjehe. Tješi se bavi prevođenjem nabožnih djela i analizama svojih komada koje izlaze kao predgovori velikom izdanju 1660. Tu su objavljene tri Corneilleove rasprave o tragediji uopće. Mlada slava novih pisaca gura ga sve više u pozadinu. Rođeni provincijalac, čovjek koji nije nimalo promućuran nego nespretan i nesiguran u društvu, ali ponosan i samosvjestan - Corneille se ponovno povlači u svoj zavičaj, gdje će svoje poslijednje godine provesti gotovo u bijedi. Mada su odjeci o njegovom siromaštvu romantično obojeni i pomalo legendarni, nema sumnje da je trpio oskudicu. Prihodi njegovih drama nikada nisu bili veliki, a imao je na leđima i brojnu familiju. Uz to je mirovina koju mu je odobrio Luj XIV bila plaćana dosta neuredno, dok na koncu nije sasvim izostala pa je valjani Boileau izrazio spremnost da se u korist Corneillea odrekne svoje. Nato je pravda ispravljena, ali tek nekoliko dana prije pjesnikove smrti godine 1684.

Njegova djela: Karijeru pisca započeo je finim društvenokarakternim komedijama, od kojih je najinteresantnija OBMANA (L´illusion, 1636.), a najslavnija LAŽAC (Le menteur, 1643.), dok mu je prvo djelo MELITA (1629.). Lažac je rađen po španjolskom uzoru: Alarconova SUMNJIVA ISTINA poslužila je kao pradložak, ali je Corneille stvorio samostalno djelo, kao i Goldoni koji se - u XVIII. stoljeću pišući svog BUGIARDA (Lažca) - nadahnuo Corneilleom. Od velikog broja tragedija kojima je stekao slavu neke su i danas na repertoaru, a čitaju se i uče po školama. Njegova remek - djela nastala su u razmjerno kratkom vremenskom razboblju. Seriju otvara CID (1636.) kojem se prigovaralo da ne poštuje aristotelovu poetiku, što je inače vrlina klasicizma. Poučen tim iskustvom Corneille piše HORACIJA (Horace, 1640.) i CINA (Cinna, 1641.), te POLIJEKT (Polyeucte, 1641. - 43.) i stvara prototip francuske klasicističke trabedije, ali nijednom od njih nije dosegao uspijeh CIDA. Poslijednje mu je djelo PERATRIA (Pertharite) koje ga je razočaralo svojim lošim uspijehom, te je bilo neizravan uzrok njegova napuštanja kazališta. Nakon toga preveo je par nabožnih djela i napisao nekoliko analiza svojih djela. 1660. izdaje tri svoje rasprave o tragediji uopće.

Vrsta djela: Klasicistička tragedija (tragikomedija)

Tema: Oprečnost osjećaja i razuma, strasti i dužnosti. Gradeći svoje djelo na motivu sukoba između dužnosti i ljubavi, Corneille je svojim suvremenicima progovorio o vrijednosti žrtve, o kultu volje i o časti, koja je mjera svake vrijednosti. Prva velika drama francuskog klasicizma izazvala je brojne polemike i rasprave, no publika je tragediju odlično primila pa je u to vrijeme nastala uzrečica "Lijep kao Cid".

Kratki sadržaj: Stari ratnik don Diego postaje, radi svojih zasluga, odgojiteljem sina kralja Fernanda. Nepobjedivi i gordi don Gormaz, zavidan na toj časti, zavadi se sa starcem i u neobuzdanoj srdžbi daje mu pljusku. Starac pada u očaj jer ne može sam da se osveti i traži od svog mladog sina Rodriga da na sebe preuzme tu dužnost - umri ili ubij. Don Rodrigo, iako mlad - vrlina ne ovisi o broju godina - ubija u svom prvom dvoboju iskusnog protivnika. Infantkinja, Fernandova kći ljubi u potaji Rodriga ali svladava svoju ljubav jer Rodrigo nije kraljevskog porijekla. Don Rodrigo je zaljubljen u Himenu, kćer ubijenog Gormaza. Himena ljubi Rodriga. Tu počinje dramski zaplet. Iznenadno ubojstvo oca nameće Himeni dužnost da se osveti. Ona ljubi više nego prije, ali čast ju tjera da traži glavu ljubljenog Rodriga. On joj pruža svoj mač da se dama osveti, ali ona nema snage da ga do te mjere zamrzi. Rodrigo odlazi u rat protiv Maura i vraća se kao pobjednik, zarobivši dva kralja i dobivši naslov "Cid" što znači "Velikan". Himena i dalje ustraje u svojoj dužnosti da se osveti. U svakom kritičnom času koji se pojavljuje u odnosu izneđu Himene i Rodriga, infantkinja osijeća kako se u njoj budi nada u mogućnost sreće sa Rodrigom, naročito otkada je postao Cid, ali ipak uzdiše za smirenjem. Javlja se don Snacho koji također ljubi Himenu i spreman je da ju osveti. Ona pristaje da bude nagrada za pobjednika. Rodrigo dolazi da se s njom oprosti, jer, kako ga ona ne ljubi, on će se dati ubiti od protivnika. Kada mu Himena odaje svoju ljubav, poslije neobično zanosne tirade u kojoj izražava svoje neograničeno oduševljennje, on odlazi u dvoboj i prvim udarcem razoružava protivnika. Infantkinja, svladavši konačno svoju strast, predaje don Rodriga Himeni. Kralj Fernand, sretan je što je sačuvao dragocjen život mladog heroja, odgađa vjenčanje na godinu dana radi smrti don Gormaza.

Klasicistička tragedija: Klasicistička tragedija mora biti pisana u stihovima, njezin stil je nužno uzvišen, karakteri su plemeniti, a kompozicija određena razvojem u pet činova. Zahtjeva se osim toga poštivanje načela jedinstva radnje mjesta i vremena, a strogo je propisano što se dolikuje prikazivanju na sceni (…) Francuska je klasicistička drama u cjelini racionalna, jer traži jasnoću izloženih ideja i strogo razumsku motivaciju, didaktična, jer želi poučiti gledatelja i u nekoj mjeri moralistička, jer osuđuje zlo i porok, a hvali vrline i pobjedu dužnosti nad strašću.

Vrijeme nastanka: Cid je nastao 1636., a na pozornici se pojavljuje 1637. godine

Uzor: Uzor za Cida piscu je bila drama Cidova mladost GUILLENA DA CASTRA o španjolskom narodnom junaku Cidu.

Popularnost Cida: Trajna popularnost drame leži u zanosnoj strasti mladih ljubavnika Himene i Rodriga. Ljubav, čast, dužnost i lojalnost su pokretači njihova života. Discipliranim upravljanjem svojih osjećaja i razboritošću svog odgoja uspijeva im da zadovolje svaku od tih vrlina.

Pisac o djelu: Premda sam sebi u ovome djelu dopustio više slobode nego u ikojem drugom svojem djelu (tragediji), ono vrijedi još uvijek kao najljepše kod onih kojima nije do krajnje strogih pravila.

Zadovoljavanje Aristotelove poetike (Vjerojatnost i nužnost fabule): U Cidu su zadovoljena i dva velika zahtjeva što ih Aristotel stavlja na savršene tragedije: "Fabula mora istovremeno biti vjerojatna i nužna". Ti su zahtjevi zadovoljeni ovdje čak i jače i plemenitije nego u posebnim primjerima što ih donosi taj filozof.

Pravilo tri jedinstva: Pravilo "trojnog jedinstva" iskazivalo je da radnja u tragediji nude jedinstvena, to jest bez digresije i epizodnih uloga koje odvlače pažnju s glavnog predmete (jedinstvo radnje). Mjesto zbivanja je trebalo biti jedno npr. javni trg, dvorana u palači, pred hramom, i nije se smjelo mijenjati (jedinstvo mjesta); konačno, vrijeme trajanja nije smijelo prijeći 24, odnosno 12 sati (jedinstvo vremena). Sva ta ograničenja vrijede za tragediju koja je "visoki žanr", a ne uključuje komediju - "niski žanr".

Analiza likova: Likovi u Corneilleovim djelima: Svi likovi su junaci plemenita srca i duše, i svima im se moramo diviti. Općenito, možemo reći da u svijetu Corneillea ne postoje podlaci i slabići, postoje samo čudovišta ljudske prirode, utjelovljenja ambicije ponosa i patriotizma.

Likovi i njihovo značenje: Iako se radnja odvija u XI. stoljeću, karakteri su tipični za apsolutičku monarhiju. Srednjovjekovni sadržaj ništa ne umanjuje aktualnost lica i njihova ponašanja. Don Diego predstavlja vjernog podanika čija je hrabrost simbol vjernosti monarhu. Don Gormaz je još neukroćeni feudalac s kojim se ne može računati i kojega upropaštava gordost. Infantkinja pradstavlja prevlast volje i razuma nad strastima i služi kao primjer svim ženskim članovima dinastije, svojim dostojanstvenim svladavanjem svih osjećaja koji bi mogli narušiti njezin ugled. Don Fernando je tip plemenitog, strogog i mudrog vladara. Taj lik će Corneille u tragadiji "Cinna" razviti da jedinstvene veličine. Rodrigova mladost, njegova hrabrost i neposrednost, njegov takt prema ljudima i odanost domovini stvorili su iz njega tip mladića koji je kroz stoljeća služio kao uzor francuskoj omladini, kao veza između generacija i kao nacionalni ideal.

Don Rodrigo - Cid: Cid = arapski Sajjid = gospodar velikan

Glavni lik djela. Sin Don Diega, legendarni španjolski srednjovjekovni junak. Po podrijetlu je plemić. Rodrigova mladost, njegova hrabrost i neposrednost, njegov takt prema ljudima i odanost domovini stvorili su iz njega tip mladića koji je kroz stoljeća služio kao uzor francuskoj omladini, kao veza između generacija i kao nacionalni ideal. On je vjeran i smion, uzvišen, čvrst i hrabar. Strastveno voli Himenu. To doznajemo u ovome citatu:

"Pogotovu te crte, što Rodrigov lik tvore O uzvišenom, čvrstom i hrabrom mužu zbore O domu koji dade tolike borce vrle, Gdije lovor - vjenav djeca pri porodu već grle I ocu mu je nekad svu hrabrost svijet priznavao Dok bijaše još u snazi, on bijaše čudo pravo I nabori na čelu - sve urezana djela Dokazuju tko biješe taj čovjek srca smijela. Vrline iste rese, ja mislim i Rodriga…"

Toliko voli Himenu da će radije umrijeti nego gledati njezinu mržnju: "Zbog osvete me kazni il bar iz samilovanja! Ta radije ću pasti od tvoje ruke drage No tvoju mržnju gledat jer za to nemam snage…"

Otac od njega traži da ga osveti: "Moj sine, speri s mene tu ljagu nečuvenu Osveti me…"

"Osveti me, osveti, u borbi ravno stoj, Pokaži, da si vrijedan svog oca, sine moj…"

No častan i disciplirani don Rodrigo to neće moći odbiti, ali se ipak kao i svaki normalan čovijek pita. Tu vidimo osobine klasicizma; lik ima uzvišene, ali nadasve ljudske osjećaje koji ga razdiru, ali uvijek po klasicističkoj shemi pobjeđuju osijećaji dužnosti i časti. Sve se to očituje u Rodrigovome monologu na kraju prvoga čina, gdje on razmišlja čak i samoubojstvu.

Dvojba: "Da svojoj dragoj skrivim? Osramoćen da živim? Taj izbor stvar je žuka! Sve, sve je čudna muka Uvreditelj mog oca - otac njen! Zar zato mora ostat nekažnjen?" ********** "Da spasim ljubav ili oca svog…"

Razmišljanje o samoubojstvu: "Moj jad sve raste - muka živa. Dok tražim lijek - bol dvostruk biva. Pa hajde, dušo, sad u smrt kreni, Uštedjet ćeš bar uvredu Himeni. No u toj smrti nema smisla jasna, Ta smrt, štoviše, i ne bi bila časna. Svoj rod on kalja ovako odlazeći…"

Pobjeđuju osjećaji dužnosti i časti: “Himenu gubim, svoju nježnu strast, No desnicom ću spasit barem čast. Moj duh se vara, smušen sam i tužan. Svom ocu sve sam – prije svega – dužan. A mač i tuga smrt će dati istu." "Sad hitim, hoću da se borim. Himenin otac skrivi sve to, Oklijevao sam, stid me, eto."

Himena: Glavni ženski lik u djelu, Gormazova kći. Strastveno zaljubljena u Rodriga. Himena je lik, kao i Rodrigo, odgajana u strogoj obiteljskoj atmosferi. Iako je ljubav velika, ubojstvo oca nameće joj dužnost osvete. U to doba dobiva se utisak, da mladi nemaju pravo na obične ljudske slabosti, već prevladavaju dužnost, krepost, odanost i lojalnost koji su na prvom mjestu. Kod ovih mladih ljudi pobjeđuje i dužnost i lojalnost.

Mora osvetiti oca usprkos svojim osjećajima: "Ma kako bila jaka ta moja nježna strast, Ja slušam samo dužnost kao svoju prvu vlas" ************** "Ta osveta je, eto, stvar časti sad za mene! Pa vukla nas tu ljubav i čežnja ne znam kamo, Sve isprike su jadne, ponizuju me samo." ************** "Osvetit ću svog oca, učinit ću što mogu. No strašno je, Rodrigo, što traži kruta stega Pa želim da se ništa ne ostvari od svega." ************** "Ja želim čast sačuvat i premda strašno patim, Progonit ću ga, smaknut i umrijeti zatim jadna"

Uzvišenost Himeninih osjećaja: Himena koju njezina dužnost sili da traži smrt svojega dragoga i koja ujedno strepi da će biti uslišana pokazuje strast življe i vatrenije od svega što može da bude između muža i žene, majke i sina, brata i sestre. Velika krepost kao i vrlina kojoj ona ostavlja svu svoju snagu da bi je još slavnije pobijedila, predstavlja nešto ganutljivije, uzvišenije i draže od prosječne dobrote sklone da padne u slabost, pa čak i u zločin. Ona ipak toliko voli Rodriga da to ne može sakriti pred drugima.

"Ah, pogledajte kralju! U nesvjesticu pada! Prosudite tu ljubav po boli što ju zada. Razotkriva nam tajinu ta njena muka nijema. Rodriga ona ljubi, tu sumnje više nema."

Uzvišenost odnosa Rodriga i Himene i razlog preranog sretnog završetka: U nastavku imamo daljnje razmatranje neobičnog i jedinstvenog odnosa don Rodriga i Himene. Osjećajući da je to slaba točka komada, Corneille se brani zbog mogućeg sretnog završetka i pravda se ovako:

Istina je, tu se treba zadovoljiti time da Rodrigo bude izbavljen iz smrtne opasnosti a da ne bude gurnut u ženidbu s Himenom. Povijesno je to tako i to se publici u ono vrijeme sviđalo; našoj današnjoj publici to se, međutim, zacijelo ne bi svidjelo. Zato mi je to mučno gledati kako Himena daje svoj pristanak kod španjolskog pisca premda on u svojoj komediji daje vremenski raspon tri godine. Da ne zapadnem u pruturječje s poviješću, držao sam da moram nabaciti koju misao, ali s neizvješnošću u pogledu djelovanja: samo sam tako mogao uskladiti zahtjeve pozornice s povijesnom istinom.

Moje mišljenje: Mislim da se ovdje vidi nedostatak pravila o jedinstvu vremena, tj. da se radnja mora odvijati unutar 24 sata. Himena je morala u tom vremenu prijeći preko svojih osjećaja, dužnosti prema ocu i dužnosti da se očuva čast, a ja ipak smatram da za tako nešto ipak treba malo više vremena.

Infantkinja – Dona Uraka: Kći kastiljskog vladara koja je silno zaljubljena u don Rodriga, ali to ne može priznati jer je on nižeg staleža i to bi uništilo njezin dobar glas.

"Ta kraljeva ste kćerka, a on je vitez samo! I što bi naš kralj ne to? Što Kastilja? Što?"

Što se tiče samog jedinstva radnje, mnogi su prigovarali Corneilleu što je, stvorivši lik Infantkinje s njenom tajnom neuslišanom ljubavi, zapravo poremetio jedinstvenost zapleta i unio elemente digresije. Stoga su sve scene gdje se pojavlljuje Infantkinja izostavljane prilikom prikazivanja u 18. pa čak i u 19. stoljeću! Danas se smatra da je njezina uloga i te kako važna i da njezina unutrašnja borba, zbog ljubavi prema Rodrigu i nemogućnosti da se ona ostvari, pruža još jednu ilustraciju tog osnovnog principa Corneilleove koncepcije svijeta: čast i dužnost važniji su od ljubavi.