Hamlet - WILLIAM SHAKESPEARE

Hamlet

WILLIAM SHAKESPEARE

Bilješke o piscu: William Shakespeare (1564. - 1616.), bio je pjesnik i dramatičar. Mnogi tvrde da je najveći dramski stvaratelj svih vremena. Rodio se i umro u Stratfordu u Engleskoj. Oko 1585. godine odlazi u London gdje djeluje kao glumac, redatelj i kazališni pisac. Napisao je trideset i šest drama koje obično dijelimo na:

1. Tragedije: Hamlet, Julije Cezar, Otelo, Antonije i Kleopatra, Koriolan, Kralj Lear, Macbeth 2. Komedije: Ukroćena gospodarica, San Ivanjske noći, Na Tri kralja, Mjera za mjeru, Mnogo vike ni za što 3. Romance: Romeo i Julija, Zimska priča i oluja 4. Povijesne drame: Kralj John, Richard drugi, Henrik četvrti, Henrik peti, Henrik šesti, Richard treći, Henrik sedmi

Shakespeare je svoje dramske tekstove tvorio podacima iz usmene književnosti, iz starije pisane književnosti, iz povijesti, iz svoje suvremenosti, ali i iz svakidašnjeg pripovijedanja. Sve to samo znači da svi podaci potječu iz ljudskog ponašanja, neovisno o tome gdje i kada čovjek živi. 1609. godine izašli su njegovi soneti, zbirka od 154 pjesme. Zacijelo je većina tih soneta nastala puno prije njihova objavljivanja. Kritičari obično ističu da fabule Shakesperovih djela nisu osobito originalne. Zna se da je svoje priče za svoje drame preuzimao od drugih autora. To vrijedi i za Hamleta. Predpostavljalo se da je postojao pra-Hamlet i da mu je autor bio Shakespearov nešto mlađi suvremenik Thomas Kyd. No dok je to samo predpostavka, neki izvori su dobro poznati, npr. legenda o Hamletu danskog povijesničara iz ranog 13. st. Saxa Grammaticusa, odakle ju je preuzeo francuski pjesnik Francois de Bellforest. Osvim toga Shakespearove drame, pa naravno i Hamlet, satkane su od bezbrojnih čestica preuzetih iz najraznovrsnijih izvora.

Mjesto radnje: Danska, uglavnom kraljevski dvorac Helsingör, njegov interijer i eksterijer

Tema: Hamletova osveta

Likovi: Klaudije - Danski kralj Hamlet - Sin pokojnog i sinovac sadašnjeg kralja Polonije - Kraljev komornik i glavni državni tajnik Horacije - Hamletov prijatelj Laret - Polonijev sin Voltimande Kornelije - Danski poklisar u Norveškoj Rosencrantz Guildenstern - Nekadašnji Hamletov prijatelj na sveučilištu Osric - Smiješni dvoranin Marcel Bernardo - časnik na straži Francisco - vojnik Reynaldo - Polonijev sluga Fortinbras - Norveški kraljević Gertruda - Danska kraljica, Hamletova majka Ofelija - Polonijeva kći Jedan gospodin Jedan svećenik Norveški kapetan Engleski poklisari

Plemići, plemkinje, časnici, vojnici, mornari, glasnici i pratnja, Duh Hamletova oca.

Sadržaj: Bernardo i Marcelo stražarili su preko noći na kraljevom dvoru kralja Klaudija koji je od nedavna vladao Danskom jer je njegov brat Hamlet “nekim nesretnim slučajem” umro. Klaudije se odmah prihvatio kraljevstva i ženi se ženom ubijenog kralja Hamleta, udovicom Gertrudom. To je najviše smetalo Hamletu, sinu pokojnog kralja. Nije mogao gledati stričeve greške, a posebno stupanje u vezu s njegovom majkom odmah nakon očeve smrti. Nije volio niočemu pričati i živio je mirno. Stražarima Bernardu i Marcelu se, oko ponoći, počeo javljati duh koji je ličio na pokojnog kralja Hamleta. Stražari su to rekli Hamletu i Horaciju (Hamletovu prijatelju). Jedne noći Hamlet odlazi sa stražarima na stražu, duh ubijenog kralja javlja se na gradskim zidinama i Hamlet hrabro istupi pred duha pitajući ga tko je i zašto dolazi. Duh ga je odveo na stranu i rekao mu je da je duh pokojnog kralja i da Hamlet nije umro prirodnom smrću, nego ga je ubio vlastiti brat Klaudije nalivši mu otrov u uho dok je spavao u vrtu. Rekavši mu to zatražio je od Hamleta da se osveti. Hamlet obeća da će se ravnati prema uputama duha u svemu, a duh se izgubi. Kad je Hamlet ostao sam donio je odluku da će smjesta zaboraviti sve što se nalazi u njegovom sjećanju, sve što je nekad naučio iz knjiga ili opažanja, i da mu u pameti neće ostati ništa drugo nego samo ono što mu je duh rekao i zamolio da učini. Hamlet nije pojedinosti svoga razgovora s duhom nikome rekao nego samo svom dragom prijatelju Horaciju i naredio njemu i Marcelu neka se zakunu da će šutjeti o onom što su vidjeli te noći. U strahu da bi se to moglo primjetiti i da bi stric Klaudije mogao postati oprezan ako posumnja da Hamlet nešto sprema protiv njega, ili da je doista više saznao o smrti svoga oca nego što se moglo misliti, Hamlet je odlučio da se pravi lud. Mislio je pri tome da će izazvati manju sumnju ako ga stric bude smatrao za bilo kakav ozbiljniji čin, a da će tajnu pojave duha najbolje skriti njegova ludost. Od tog se vremena Hamlet počeo oblačiti veoma čudno i neobično, govoriti i vladati se tako da je savršeno glumio luđaka. Kralj i kraljica bili su prevareni, no nisu vjerovali da je očeva smrt bila jedini razlog za njegovu ludost (jer nisu ništa znali o pojavi duha), nego su zaključili da je razlog tome zlu zacijelo ljubav i mislili su da su pronašli predmet njegove ludosti. Prije nego što se Hamlet počeo pretvarati da je lud bio je jako zaljubljen u lijepu djevojku Ofeliju, kćer Polonija, glavnog kraljevog savjetnika. Slao joj je pisma i prstenje i iskazivao svoje osjećaje navaljujući na nju, što je njoj bilo drago. Ali ludost koja ga je nedavno zaokupila, učinila je da ju je zanemario i prema njoj vladao dosta surovo, no ona, dobra srca, umjesto da mu zamjeri što ju je iznevjerio, opravdavala ga je pred sobom. Hamlet se nemože pomiriti s ljupkim udvaranjem lijepe Ofelije te joj je napisao pismo u kojem je bilo puno divnih skokova strasti i neobičnih riječi, koje su se poklapale s njegovom tobožnom ludošću. Ofelija je po svojoj dužnosti pokazala to pismo svom ocu, a on je smatrao svoju dužnost da ga pokaže kralju i kraljici, koji od tog vremena nisu više sumnjali da je uzrok Hamletovoj ludosti ljubav. Od tog trenutka kralj i kraljica bili su uvjereni da je Hamletova ludost žaražena Ofelijinom ljepotom. Dok se Hamlet tako borio, pretvarao, stigoše na dvor neki glumci u kojima je on uživao. Srdačno ih je pozdravio, a njihova gluma navela ga je na misao da na dvoru napravi gozbu koja bi sličila na umorstvo njegova oca.

Sljedeći dan je bila predstava: Ulaze "Kralj i kraljica" (glumci Gonzago i njegova žena Baptista)" kao nježni zaljubljenici; Kraljica grli njega, a on nju. Ona klekne i u nijemoj igri iskazuje mu ljubav. On je pridigne i nasloni svoju glavu na njezin vrat, zatim legne na cvjetnu lijehu; kad je vidi da je usnuo, ostavi ga sama. Odmah zatim uđe neki čovjek (glumac Lucijan), uzme Kraljevu krunu, poljubi je, ulije otrov u kraljevo uho (u uho glumca Gonzaga) i izađe. Kraljica se vrati, nađe kralja mrtva i prenemaže se. Trovač opet uđe s dva - tri statista i pretvara se da tuguje s Kraljicom. Statisti iznose mrtvo tijelo. Trovač snubi Kraljicu darovima; neko se vrijeme čini da se ona opire i da oklijeva, ali na kraju prihvaća njegovu ljubav.

Vidjevši to kralj Klaudije napušta predstavu i izašavši iz dvorane predstava se prekinula. Hamlet je dovoljno vidio i uvjerio se da su riječi duha bile istinite. Nakon prekinute predstave Hamlet posjećuje majku želeći joj nešto važni reći i misleći da kralj prisluškuje iza zavjese, ubija Polonija koji se tamo sakrio. Lukavi kralj sluti da mu prijeti opasnost od Hamleta ta ga šalje brodom u Englesku uz tajni nalog da ga tamo smaknu. Hamlet, sluteći izdajstvo, izvadi potajno pismo noću, vješto izbriše svoje ime i mjesto njega postavi imena dvojice dvorjanina koji su ga pratili. Stigavši kući, pred oči pojavio mu se tužan prizor, obavljao se pokop mlade i lijepe Ofelije, nekadašnje njegove ljubavi, koja je vješajući vijenac na vrbi iznad potoka pala u njega i utoplia se. Lukavi kralj je, kad je vidio da je Laretova tuga i mržnja za njegovim ocem Polonijem i njegovom sestrom Ofelijom prevelika, htio to iskoristiti nagovorivši ga da za vrijeme natjecanja na dvoru izazove Hamleta na dvoboj. Povod tom izazovu bilo je to što mu je Klaudije rekao da je Hamlet kriv za ubojstvo njegova oca i smrt njegove sestre. Hamlet je pristao na dvoboj neznajući što ga čeka.

Na dan natjecanja: Tom je natjecanju prisustovao cijeli dvor, a Laret je po kraljevoj uputi spremio otrovno oružje. Dvorani su se kladili za visoke svote tko će pobijediti, budući da su obadvojica bili poznati kao vrsni mačevaoci. Hamlet je izabrao sablju ne sumnjajući u Lareta i ne brinući se da ispita Laretovo oružje, koji je mjesto tupe sablje, kakva se uzima po propisima mačevanja, uzeo oštru i otrovnu. Na početku se Laret s Hamletom igrao i dopuštao mu da ga nekoliko puta posiječe. Nakon nekoliko prekida Laret napadne žestoko na Hamleta otrovnim mačem i zada mu smrtonosan udarac. Hamlet se razbjesni i neznajući za podmetnuto izdajstvo u sukobu zamijeni svoju sablju s Laretovim mačem i probode ga njegovim vlastitim mačem. U taj čas kraljica vikne da su je otrovali. Neoprezno je ispila pehar, koji je kralj pripremio za Hamleta ako u borbi ožedni, no zaboravio je upozoriti kraljicu na pehar, koji je ona ispila i smjesta pala mrtva. Hamlet, sumnjajući u izdajstvo, zapovijedi da se sva vrata pozatvaraju dok ne pronađe izdajnike. Laret mu reče neka dalje ne traži, jer je on izdajnik i osjećajući da umire od rane koju mu je zadao Hamlet, prizna kakvom se izdajom poslužio i kako je i on bio žrtvom svoje izdaje. Reče Hamletu da je vrh mača bio otrovan i da Hamletu preostaje samo pola sata života jer nema načina koji bi ga mogao izliječiti od otrova, Umirući, Laret zadnjim riječima optužuje kralja Klaudija kao tvorca te nesreće. Hamlet koji je saznao kako mu je blizu kraj i da je još ostalo otrova u maču, naglo se okrene prema svom podlom stricu i zabode mu šiljak mača u srce. Hamlet osjećajući da mu ponestaje daha i da ga život napušta, obrati se svom prijatelju Horaciju koji je bio svjedok te kobne tragedije, i umirajući ga zamoli neka ostane u životu i neka svijetu ispriča taj događaj. Horacije obeća da će sve vjerno ispričati svim tajnama koje su potakle te događaje. Tim obećanjem "puče" plemenito Hamletovo srce.

Analiza likova: Hamlet Danski kraljević koji je ujedino i glavni lik ove tragedije. On je istovremeno hrabar i plah, odgađa osvetu zbog svoje neodlučnosti jer on za cijelu situaciju više tereti majku nego Klaudija.

Hamletova smrt: Hamletova smrt, taj zaista nepobitan podatak u zbivanju Hamleta, nije neizbježan. On umire u dvoboju od rane koja ga je mogla i zaobići, kao što ga je zaobišao i otrov iz pehara. Mislim da smrt tragičnog junaka predstavlja poslijednju, i vjerojatno najtežu u nizu nevolja koje su se događale da bi se junak na njima okušao i potvrdio nesavladljivost onoga što ga čini velikim čovjekom. Hamlet je mogao živjeti da je samo svoju ulogu čovjeka i svoj zadatak kraljevića shvatio manje ozbiljno, s manje mržnje i savjesnosti; da se nagodio sa stricem i pristao živjeti u njegovoj milosti ili da je sebi dopustio da strica ubije prvom prilikom, makar i iz osobnih razloga, sve je to Hamlet mogao - a sve to, onakav kakav je, nije ni htjeo ni mogao, jer je tragični junak uvijek i jedna vrsta samoubojice: sam između dvije mogućnosti bira onu koja ga vodi u smrt.

Klaudije Hamletov srtic, pohlepan čovjek. Ubija svog brata kako bi se domogao veće moći, a kad mu ni to nije bilo dovoljno ženi se za njegovu ženu. To da mu ljudske žrtve nimalo ne znače pokazuje i to kako je na sve načine bez straha pokušao ubiti svog nećaka Hamleta. Hamlet je znao od početka kakav mu je stric, no više zbog svega toga prebacuje krivnju na majku. Klaudije na kraju dobiva sigurno ono što je i zaslužio - "sigurno mjesto u 9 krugu pakla".

Gertruda Danska kraljica i Hamletova majka. Sam sin ju više krivi zbog očeva ubojstva nego strica. On ne shvaća kako je majka tako brzo mogla zaboraviti oca i čak štoviše, udati se za njegova brata ako ga je za života tako snažno voljela. Izravno joj prebacuje krivnju, a i neizravan je krivac za njezinu smrt. Ona ispija otrov iako zna što je u čaši, a to čini vjerojatno zbog osjećaja krivnje i sinova prebacivanja koje više nije mogla podnositi, a i cjelokupna zbrka na dvoru dovodi je do ruba smrti.

Ofelija Hamletova ljubav. Lijepa i mlada djevojka, oprašta Hamletu iako se on prema njoj ponaša surovo. Grubim riječima je tjera od sebe. Grdi nju a i cijeli ženski rod na dvoru zbog šminke koju stavljaju na seba. lice. Smatra da bi ljepota i potenciranje ljepote mogli dovesti do krivog puta. On je neizravan krivac zbog toga što se ona utopila. Ofelija s ispletenim vijencem odlazi na potok, pa kad se htjela popeti na vrbu da na nju objesi svoj vijenac, prelomila se grana na koju se bila naslonila i pala je u vodu zajedno s cvijećem koje je sa sobom ponijela.

Polonije Laretov i Ofelijin otac. Čovjek doista niskog morala, sličan Klaudiju. Glavni je državni tajnik i kraljev komornik. Znatiželjan je i zbog toga biva ubijen što pokazuje da ima neke istine u uzrečici "Znatiželja je ubila mačku".

Dojam o djelu: Važno je uočiti da se drama odvija u tjeskobnoj atmosferi. Ne radi se samo o pogibeljnim dvorskim splektama, (svima su nam poznate izreke iz drame kako je "nešto trulo u državi Danskoj " ili "kako je vrijeme izglobljeno"), nego državi prijeti i vanjska opasnost. Pojačane su straže i zemlja se grozničavo naoružava a da narod nezna zašto.